Engin Akyrek i njegov Kafasina Gore..

Evo ga..sad počinjemo ovde da pišemo samo o njegovim Kafasinama..

Engin Akyürek: Postavši san, slijedio sam svoje snove

Moj dubok, uporan san završava svoju smjenu u postelji i, njega, poput stražara, buhe sa svojim šeširićima i zviždaljkama razriješavaju dužnosti. A one su svojim zviždaljkama i nastrljivim skakutanjem po mojem tijelu prekrile najbestidnije dijelove moga sna po najskrovitijim dijelovima mojih gaća s crno-bijelim dalmatinskim uzorkom. Dok moj san nestaje na crno-bijelom dalmatinskom uzorku mojih gaća, vile-čarobnice i tamnpute djevojke rumenih obraza, koje ne bih susreo čak ni u bajkama, također nestaju, a da i ne pogledaju u moje lice. „K vragu, vi buhe“, pomislih, ali sve se već razbilo i nestalo poput oblaka prašine.

Što će se dogoditi sad, kad se razbudim? Kako da napišem kraj ovog sna? Da ga izmislim? Pisanje zapravo znači izmišljanje, zar ne? Pa valjda ovaj san mogu završiti kao što sam završio i sve svoje dosad napisane priče. Zašto uvijek zapisujem svoje snove i skrivam se iza njih, koji poput malog djeteta slobodno šeću dok spavam? Zašto ne mogu ukloniti muke, patnje i nevolje ove zemlje, koje se ogledaju na licima njenih ljudi? Zašto me ovi prokleti snovi ne ostave na miru?

Kamo su otišli svi moji snovi koje sam gledao svake noći? Možda se skrivaju negdje u mojoj sobi, a da toga nisam svjestan. Proždrijet ću svoje srce poput čudovišta: „O, čovječe, pa kako je završio taj san?“ Jesam li u svojim snovima neki perverznjak koji sve redom siluje pa se stoga ne sjećam kako mi završavaju snovi? Možda sam neki Don Juan bez donjih gaća, a sve se djevojke bore čupajući jedna drugoj kose kako bi dospjele u moje snove. Svašta! Moram nekako smisliti kako će mi završiti ovi snovi. Zato nikad i ne želim da dođe noć jer tu riječ „snivanje“ želim smjestiti u lijes kako bih je zakopao što je prije moguće. Onda ću se najvjerojatnije tuširati i osloboditi svih tih buha sa šeširićima i zviždaljkama.

Vidio sam mnoge civilizacije, borio se u mnogim ratovima, razgovarao s mnogim kraljevima u svojim snovima. Kad bih samo umio zapisati sve te razgovore i sjetiti se kako su završili. Knjiga, koju bih napisao o tome, postala bi besteler. Na primjer, jednom sam sa Sokratom igrao tavlu* u mineralnu vodu. „Okladimo se u Fruko“**, rekoh mu neočekivano, gledajući u njega. Ali, ne sjećam se tko je pobijedio. Mislim da mi buhe nisu dopustile da pobijedim. Iako je tavla unijela filozofski sklad u moj svrbež i u trenutke kad sam se u snu oslobađao buha, način na koji je kotrljao kocku Sokrat je opisivao racionalizam: kao da se pravi važan i kao da je blokiranje igre *** izjednačavao sa svojim racionalizmom, kao da je gradio neki grad u Heladi. Mora da je Sokrat dobio mineralnu vodu, a ja sam mu u lice vjerojatno dobacio: „Sokrate, varao si s kockom. Bolje da ljude podučavaš svojem urođenom znanju.“ Možda se, nakon toga što sam mu izgovorio, Sokrat razbjesnio i opsovao me milujući svoju bradu, sliku koju sam vidio u knjizi o filozofiji.
Da, kraj mojeg sna sa Sokratom bio je očit, ali moja je znatiželja, koju su prouzročili moji drugi snovi, a čijih se svršetaka ne sjećam, pridonijela da se nastavim iščuđavati. Zapravo, moji su snovi lutali između stanja straha i stanja budnosti i pokušavali čitav moj dan osuditi na smrt. Jesam li svoj mozak trebao staviti na punjenje dok sam spavao? Jesam li trebao uključiti skrivenu kameru i prikopčati je na svoja osjetila? U najmanju ruku tako bih, dok budem doručkovao, mogao gledati što sam radio cijelu noć, i, ako nije bilo ničega vulgarnog, mogao sam pozvati svoje prijatelje. Dok bismo pili naš jaki čaj, oni bi, poput javnih pripovjedača priča, na sasvim priprost način, mogli pričati o svojim snovima koje nisu mogli vidjeti.
Ako se ovo nastavi na ovaj način neću moći dovršiti ovu svoju knjigu. Možda bih Sokrata mogao ugurati u razdoblje Srednjeg vijeka, među stranice rječnika filozofije, umjesto što sam ga smjestio u igru tavle sa mnom. Na ovaj bih način čak mogao izjednačiti rezultat.

Čini mi se da je bolja varijanta da napišem ljubavnu priču u kojoj će se glavni muški lik zaljubiti u najljepšu djevojku iz susjedstva. I da u toj priči ne dopustim da njen otac, loš čovjek, svoju kćer dade njemu za ženu. Nee! To bi vjerojatno bila vrlo poznata, već viđena priča. Bolje da vam ispričam priču o svojoj dragoj koju sam neki dan vidio u svojem snu. Ne sjećam se je li moja ljubovca bila lijepa ili jesam li je poljubio. Ali, kao da se sjećam toga da sam drhturio poput lista jasike, izbockan federima u postelji, i da je ona započela razgovor:

„Pozdrav(ljam te).“
„Pozdrav(ljam te).“
„Volim te.“
„Hajde, lažljivice jedna. Pa tek smo se upoznali. Gle, čak se i tvoj „pozdravljam te“ odigrava u sadašnjosti, a ne u prošlom vremenu, zasad.“
„To je sasvim u redu, jer ovo je san.“
„Naravno da je san. Kako bi mi inače rekla da me voliš?“
„Ako to tako puno želiš, mogu i ponoviti. Evo: Volim te.“
„Ne, ne želim.“
„Kako hoćeš.“
„Inače, kako se zoveš?“
„Što te briga, glavno da ja znam kako se ti zoveš.“
„Znači, nećeš mi reći kako ti je ime?“
„Zovi me Djevojkom Iz Sn(ov)a.“
„U redu, zvat ću te Djevojkom Iz Sn(ov)a.“
„Možeš me poljubiti, ako želiš.“

U tom dijelu svoga sna ustao sam iz postelje poput idiota, popio malo vode, otišao do toaleta, triput udario glavom o zid, a onda nestao pod svojim toplim pokrivačem. Mora da sam romantično ozračje razmijenio za urinalni događaj i zvuk vode iz vodokotlića. Ali, nastavio sam sanjati.

„Ne mogu se sjetiti tvojeg lica kad se probudim. Jesi li lijepa?“
„Je li ti to važno? Pogledaj me pozorno.“
„Gledam.“
„Zar nisam lijepa?“

Sve je upropastilo moje komešanje pod pokrivačem: dok sam vršcima nožnih prstiju tražio toplija mjesta, prognao sam i riječ „romatizam“.

„Zar se ne možemo sresti u stvarnom životu?“
„Ne znam.“
„Ti ništa ne znaš.“
„Uskoro ću se probuditi.“
„Hoćeš li doći i sutra?“
„Ne znam.“
„Hajd'mo onda još malo razgovarati.“
„Bi li sa mnom pošao na puding****, kao da smo srednjoškolski ljubavni par?
„Gdje ćemo naći neku otvorenu slastičarnicu u ovo doba moga sna?“
„Hajde, možda ćemo ipak neći neku. I ne zaboravi, ja sam Djevojka Iz Sn(ov)a i sa mnom možeš zaći u svoju podsvijest.“

Sunce se konačno odlučilo izdići i ući u sobu kroz čipkane dijelove zavjesa. Djevojka Iz Sn(ov)a nestala je pred mojim očima kao oblak prašine.

„Djevojko Iz Sn(ov)a, gdje si? K vragu! Opet je otišla.“

Kao i svakog puta, moja snovita simfonija nestala je u bunaru bez dna. Žao mi je što nisam poljubio svoju dragu čijeg lica se ne sjećam. A i pitam se kako ću napisati ovu ljubavnu priču. Ne mogu prestati razmišljati o tome je li ta djevojka lijepa. Ako pođem u potragu za njenom sjenom hodajući ulicama, po nogostupu ili joj lice pokušam pronaći u sretnom licu prodavača simita – licu koje kao da kaže da su pereci tek ispečeni – hoću li je moći pronaći? Možda se sretnemo u istom autobusu, možda će htjeti sjesti, a ja ću joj, gledajući u lica starih ljudi, možda ponuditi svoje mjesto. Nee! Postajući snom u mojem snu ona se možda na krilima spusti dolje na zemlju, baš do mene. Tko zna? Budući da nemam ništa za raditi, nastavit ću razmišljati o ovoj djevojci dok ne utonem u san. Pa zar ova Djevojka Iz Sn(ov)a može biti ružna, ili usidjelica, ili tračerica koja luta snovima ljudi i nabacuje im se?

Možda. Trebao bih se raspitati kod svojih prijatelja. „Jeste li noćaš bili na pudingu ?“

Prijevod Enginove priče br. 2 na hrvatski:

Engin Akyürek: „Pričalice“


„Ljudi kažu da moraš putovati kako bi vidio svijet. Ponekad pomislim da ćeš, ako samo ostaneš na jednom mjestu i držiš oči otvorene, vidjeti sve ono sa čime se možeš nositi.“

-Auggi Wren (Harvey Keitel) u filmu „Dim“ redatelja Waynea Wanga i scenarista Paula Austera


Razgovori za stolom, razmjenjivanje sline i želučane kiseline, i šteta na onom neiskorištenom postotku moga mozga koju je prouzročio škripeći zvuk drvene stolice ispod moje stražnjice - kao da je stvarao traumu mekog tkiva - bili su zamjenska predstava neke atmosfere u izvedbi vremena. Naum kišnog vremena da smoči cijelo čovječanstvo kao da se kotrlja s njegovog hrpta nalikovalo je meškoljenju malog djeteta koje mora piškiti. Zato su ulice bile pune ljudi. Kao da su rubovi pločnika hodali po njima. Srećom, našao sam stol i sjeo. A sjedio sam na takav način da je moje držanje nalikovalo onome velikog zapovjednika koji je želio objaviti vlastitu neovisnost. Moje je tijelo bilo dovoljno veliko, a da bio poželjelo bilo kakav feudalni sustav unutar sebe. Moje šake i ruke dovoljno su prijetile naseljavanjem drugih kontinenata. Stolac koji bi konobar iznenada postavio ispred mjesta koje bih volio prijeći svojim očima širom otvorenim mogao me učiniti udaljenim rođakom oznojenog lakta koji se umorio čekajući. Za to vrijeme još ne mogu uhvatiti konobarev pogled.

Na mjestu sam koje vrvi od ljudi, a kad je negdje mnogo ljudi, poželiš biti nešto drugo. Što ja želim biti? Promatrajući sve s visine, uzdižući se poput galeba, u parama namočenog čaja, želim poći na svoje mjesto iz sna. Zapravo, želim biti galeb. Kao što galebove oči traže nešto, želim igrati, glumiti u bajkama koje najviše volim, sletjeti u razne daleke zemlje kao da sam junak iz bajke, udisati mirise krajeva u koje dospijevam. Tražim li previše? Čini se da je čovjekova želja da popije šalicu čaja, dok sjedi za stolom, njegovo najnevinije stanje. Kad uzdignem pogled, ne sviđa mi se ovo crno teatarsko platno koje baca sjene na moje kapke.

Dok promatram ljude, pa vremenske prilike, posebno galebove, na koje sam kivan, želim otkrivati nove kontinente za koje još nitko ne zna. Želim da se njihovo ime spomene zajedno s imenima galebova, i, kako li sam drzak, s mojim. Gledanje je gotovo najprimitivnija vještina u usporedbi s mojim snovima i osjećajima. Gledam simfoniju koju su komponirali stolovi: ljude koji ne slušaju jedni druge, ruke koje se druže sa svojim telefonima, tijela koja svoje oči sile da vode ljubav sa svojim pametnim telefonima kao da primaju najvažnije svjetske vijesti, glave koje brišu najprimitivnije oblike ljudskog ponašanja s teorijom koju ne umijem objasniti.

Ljudska priroda: Kad netko sjedi za stolom i nadalje nije u stanju uhvatiti konobarev pogled, taj netko želi reći nešto u vezi sa svim tim, posebno o stvarima o kojima se govori za susjednim stolom. Ipak, ja bio samo pio svoj čaj za stolom koji sam utvrdio zidinama svoga uma. Premda stvari o kojima se govorilo za susjednim neko vrijeme nisu nikako korespondirale s mojim čulnim sustavom, moje je postojanje – porazila ga je slabost „ime ti je čovjek“ – pokušavalo biti dijelom stvarnosti. Kao da je bilo otkinuto od perja bijelog galeba i od rečenica-sudova izgovorenih među stolovima. Kad netko povuče vlastite granice, taj želi drsko gledati naokolo; a ja još ne mogu uspostaviti kontakt očima s konobarom. Činilo se da me je, time što mi je stalno okretao svoja leđa, želio pozdraviti stražnjim dijelom svoga tijela. Kao da bih mu na čeku bio dao ispisati najbestidnije riječi, da sam mu uhvatio pogled. A ja sam mislio da su mu te riječi i bile ispisane i da su tako glasile. Ljudi koji su se okupili za stolom, imali su toliko toga o čemu su željeli razgovarati da sam se pitao na koliko ću biti osuđen na tim suđenjima i u očima tih ljudi, ako budem napravio nešto ludo. Žestoko i nerazumno govoreći, gubeći dah, želio sam da svi otvore svoje oči i odu na mjesta čija imena nisu znali. Poput galebova koji traže svoje more, svi bi mogli gledati u nebo i u galeba koji bi im pripadao.

Razmišljajući o svemu ovome, nisam prepoznavao kut između velike i male kazaljke na satu pa sam već i odustao od nade da će se konobar pojaviti. Kako nismo bili u stanju uhvatiti pogled jedan drugome, sve se izokrenulo u tragediju koja se mora ispričati. Zar sam mogao stvoriti jaki čaj iz konobarevih pogleda, koji je bježao od mene sa svojim očima, da sam mu mahao rukama i nogama?

... i, čini se, da je moje mahanje rukama i nogama očito privuklo njegovu pozornost. Gleda me kao da me gleda već godinama ...

Mašući ceduljicom u svojoj ruci, kaže jasno i glasno: „Izvolite.“ Pogledam ga očima na način kao da mu prigovaram što je jasan i glasan, i liznem pljuvačku skupljenu u kutu svojih usana. Kažem: „Čaj“, ne prekidajući ozbiljnu atmosferu koju je stvorio konobar.

Prije nego sam mu mogao ispričati o odnosu koji je postojao među nama u ovom vremenskom razmaku, kad nismo mogli uspostaviti kontakt očima, konobar - odvraćajući svoj pogled od mene i presavijajući papir u ruci, kao da gestikulacijom imitira važne ljude - reče: „Nestalo nam je čaja“. I otiđe.

Razmišljajući o tome da li da odgodim svoj san o življenju književnog trenutka širom otvorenih očiju, na komadu bijelog papira napisao sam slovima koja su zapela između moga jezika i usana: „Mora da je bilo vrlo lako piti čaj i biti ljubomoran na galebe ... Najteže je bilo biti čovjek ...“

prijevod treće priče

Engin Akyürek: Poput osmijeha

Kad je telefon zazvrndao, stjenice su mi još grizle srce, ruke i noge su me svrbjele, a „učvršćivač“ mi je pričvršćivao vrat s tijelom kao da sam bio sastavljen od par dasaka.

Premda su mi se dlanovi znojili, vršci mojih prstiju, kojima sam se pljeskao po vratu, uputili su moje tijelo u drvodjeljsku radnju, i oni kao da su isprobavali pokrete uvoda u laganje prije nego što će izreći laž. Premda sam znao u što ću se uskoro upustiti, toga se nisam mogao osloboditi. Dok je to pojačavalo moju želju da još više i više zavolim Pinocchija, bujicom riječi obrušio sam se na njegovog majstora. Bio je trebao naći rješenje za njegov nos. Razmišljao sam o istovrijednosti laganja u stvarnom životu, ne o njoj iz bajkovitog kuta. Toliko sam razmišljao o tome da sam podigao slušalicu nakon neodgovorenog dvanaestog zvona i tako konačno prekinuo melodiju koja je moje tijelo usmjerila u drvodjeljsku radnju. Moj stari prijatelj na drugom kraju trake, koji je još uvijek bio moj prijatelj i koji će i nadalje biti moj prijatelj, s ovom tvrdnjom koja će biti upotrijebljena i u budućnosti, zvao se Hakan. Slušao sam Hakana i cijelo sam to dugo vrijeme šutio dok sam ga slušao, jer sam znao napamet što će reći. Čovjek može razumjeti dugo prijateljstvo na temelju šutnje za vrijeme razgovora, a da nikad ne sazna kad će se ono raspasti poput šavova na starim kaputima. Znao sam u što se upuštam pa sam uvježbavao laž koju sam mu namjeravao reći, a da se pritom ne umorim zbog toga što ću uvijek iznova čuti stvari koje sam već znao. Moj se mozak pretvorio u kazališnu pozornicu, moja lijeva strana postajala je netalentirani glumac. Bio sam vrlo loš u toj ulozi.

Hakan je bio zaljubljen u Asli koja je bila moja vrlo dobra prijateljica. Hakan i ja bili smo bliski prijatelji, i, kao što sam već rekao, već sam znao početak i kraj te priče. Hakan se večeras spremao učiniti odlučan potez, kao da je želio odglumiti kraj sezone preko priznanja koje nije bio u stanju izreći. Asli je odlazila. Nisam bio siguran je li razlog tomu bio taj da nije željela biti osoba kojoj će se uputiti zakašnjelo priznanje ili stoga što se Hakanovo zaljubljeno buljenje nije moglo postaviti na pozornicu kao romantična igra sjena na njenoj mrežnici. Asli se spremala otići, ona će reći da „odlazi na studij“, opisujući tim riječima razlog odlaska.
Dok sam ga uvjeravao i bez prestanka govorio, Hakan je upitao: „Brate, zar nema škola i ovdje?“ Njegov glas prouzročio je da ne dođe do drugostupanjskog saslušanja jer je on u mojem srednjem uhu probušio nakovanj i stremen. Kao i svi ljubavnici, i on je volio škole u svojoj domovini. Čekajući da smiri svoju ljutnju, mrmljao sam „hmmmm“ tonom tipičnim za zaljubljene ljude. U Hakanovu srčanom ritmu „hmmmm“ je bila najdulja riječ na svijetu. „Brate, izađimo na večeru večeras, ti, ja i Asli.“ Hakan je postavljao pitanja na koja sam već znao odgovore. Misleći na Pinocchijeva majstora, rekao sam „u redu“, a da moj nos nije imao nikakvu seksualnu konotaciju. Hakan mi je govorio kako joj namjerava priznati svoju ljubav, da će mi dati znak da odem u WC, on će me udariti u cjevanicu dok budemo jeli, i da će to obaviti do trena kad bude čuo zvuk vode iz vodokotlića. Moja je baterija na mobitelu bila pri kraju, još sam mrmljao „hm“. Ovog puta sa samo jednim „m“ pa sam se uspoređivao s kurbanima na tržnici. Kamo sreće da sam imao zrcalo pa vidio svoje zureće poglede podijeljene na nas troje.
Razmišljao sam o vremenu i mjestu održavanja naše večere, čak i o zemljopisnom položaju svakoga od nas za stolom. Nakon niza zeleno obojanih SMS-ova i kvačica, pokazatelja da je poruka pročitana, svime sam upravljao na način kako to čine i vrhunski organizatori. Naš okrugli stol, za kojim su sjedili prijateljica, zaljubljeni muškarac i ja, bio je spreman na sve. Ja sam šutio. Hakan je šutio svojim ustima i govorio srcem na način koji je pristajao onima koji su patili od ljubavne boli. Asli je, poput turističkog vodiča, pripovijedala o detaljima o novome gradu u koji se selila.
Hakan je svoje oči usmjerio na svoj odrezak, kao što turisti svojim očima pokušavaju naći nekoga iz svoje domovine jer ne znaju strani jezik. Sat je otkucavao, naš razgovor postajao je sve dublji, a Hakan sve tiši, kao da sjedi za stolom samo zbog jela. Udarao sam ga u nogu. Asli je postajala sve razgovorljivija. Dok nam je pričala o tome što će raditi u novoj sredini, o svojim planovima i – kao kad se djeci ispred nekog dvorca pripovijeda povijest Urartijaca na osam jezika – o muzejima u koje će ići, ona nam je, spominjući neka dva trga i tri izložbe, govorila da postoji netko u njezinu životu. Njezino raspoloženje, kao rezultat toga da nešto osjeća, govorilo je da se od vodičice u turističkoj agenciji uzdigla do žene. Ja sam još govorio „hmmm“, dok je Hakan, koji vjerojatno nije shvatio Aslinu posljednju rečenicu, u usta stavljao veliki debeli komad mesa, prethodno odrezanog nožem. Volio sam izgovarati „hmmm“. Kradomice sam gledao Hakana kao da sam iznova čitao scenarij koji sam već pročitao. Sve se smirivalo. Cijelo čovječanstvo prestalo je govoriti i zvuk jedaćeg pribora pretvorio se u zvuk Hakanova srčanog ritma. Umoran od nošenja stvari s mjestâ koja sam poznavao do točke koja mi nije bila poznata, i ja sam u usta stavio komad odreska, mrmljajući ponovno „hmmm“. Jesam li to govorio odresku ili našoj situaciji? „Hmmm“ je postala priča našeg života i ove noći. Asli je govorila o muškarcu u kojeg se zaljubila i kako je doprinio tome da se osjeća bolje. Unosila se Hakanu u lice govoreći kako će on njom poći u inozemstvo. Upamćivali smo muškarčevo lice. Dok smo jeli desert, mogli smo poći ubiti čovjeka s okusom vruće repe u svojim ustima. Hakanovo lice počelo je izgledati čudno, više zbog smetnji sa srčanom probavom, manje zbog brzog jedenja, ili, izraz na njegovom licu nalikovao je licima velikih svetaca ili zahvalnim pogledima sirotih seljaka kad bi vidjeli Hidra (mir neka vlada nad njim). Nakon što je konobar donio račun, Hakan je pljesnuo po našim rukama i žurno platio račun, onako kako to čine zaluđeni ljudi koji pate od ljubavne boli.
Vjerujući da je na sebe preuzeo svu patnju čovječanstva, imao je multi-nultu empatiju za konobaricu i za sve ostalo. Kao da je riječ „tišina“ u tom trenu bila živa na stolu. Usredotočio sam se na Hakanovo lice, i, služeći se svojom vizualnom memorijom, obnavljao sam scenarij koji sam prije pročitao. Dok su nam servirali zadnje čašice čaja, Hakan se smiješio čaju pogledom koji je govorio da mu je stalo do tog čaja, gledao je u Asli, misleći da su zveckajući zvuci njegova miješanja šećera u šalici čaja njegovi otkucaji srca. Ne trebam znati kraj ovog scenarija. Dok sam gledao u Hakanovo lice, shvatio sam da je to čovjekovo najnevinije stanje ... poput osmijeha na njegovom licu.

4 priča

ZRAK IMA MIRIS USPOMENA

Kada nastupe vrucine, imate osjecaj kao da vam se na glavi pece Trabzonski kruh. Glave ljudi izgledaju kao ljustece pekarske lopate, patern fleka ispod pazuha, zadnjice vlazne kao u sauni; gledano odozgor, ljudi se cine kao bica izbacena iz pakla. Inace… kada dodju vrucine, a od kada je ljeto promijenilo svoje “ponasanje”, ljudi primitivno pokusavaju objasniti ovu intenzivnu vrucinu. Neki osjecaju zahvalnost, neki salju Bozije blagoslove onom ko je izmislio klima uredjaje, a neki se uopste ne osvrcu na to kao da ce zauvijek ocima udisati zrak koji su izdahnuli na nos. Vrucina natjera ljude u takvo stanje da moja lijepa zemlja, okruzena vodom sa tri strane, postane kao napuhani gumeni bazen u kojem ljudi sa svojim obiteljima krecu na put. Vlakovi i avioni su puni mojih sugradjana naoruzanih slamnatim sesirima trazeci vodu da umoce noge. Cak i vrhunski jelovnik poslastica za Ramazanski Bajram u hotelu sa 5 zvjezdica, nadima stomak kao kad se najedes uprzene jagnjetine.

Covjek je bespomocan protiv takve vrucine. Pokusati pobijediti prirodu je glupost specificna za ljude, (tzv.)16 Celzijevih stupnjeva bespomoćnosti: naniza temperatura na klima uredjaju. Tako sam se i ja pretvorio u tanki list (rezanj) doner kebaba, i na najhladnijem mjestu u stanu, poceo pakovati torbu. Ruke i noge su mi se lijepile za stolicu, sirom otvorenih vrata i prozora pozivao propuh i glavom i guzicom da ne udje kao nepozvan gost. Najbolja stvar za uciniti na ovoj vrucini, bila je otici na mjesto gdje se mogu staviti noge u vodu poput mojih vizionarskih sugradjana. Pokusao sam pronaci kartu preko interneta na mom pametnom telefonu. Moji dobro organizirani sugradjani, ganuli su me do suza. Svi su vec kupili svoje karte i spakovali se da budu jedni od onih prikazanih na TV dnevniku koji su čekali u dugim redovima. Poceo sam redom zvati autobusne kolodvore jer sam mislio da je logicnije koristiti najprimitivniji vid komunikacijske tehnologije kada moja internet pretraga nije vise bila dovoljna. Nadao sam se da cu naci mjesto barem pozadi na tocku. Trazio sam, ignorirajuci oglase koji su nudili sjedala pomocnih vozaca i ponosio se svojim neumornim trudom. Konacno, nakon sto su me uputili na autobusnu firmu za koju nikada nisam cuo, dobio sam kartu za sjedalo do prozora.
Za tren oka, zgrabio sam kupace gace, papuce i cetkicu za zube i krenuo na terminal.
Odluka da pobjegnem od ove vrucine na par dana, stvorila je takvo djecije uzbudjenje u svim mojim cesticama da su mi gorljivo srce i blesava usta cestitali Bayram unaprijed. Tek kada sam stigao na kolodvor, shvatio sam ozbiljnost situacije: barikade autobusa, uzurbani ljudi kao da su u srednjem vijeku i bjeze od kuge. Autobus se uz skripu polako zaustavio na terminalu i otvorila su se vrata, a ja sam tako entuziasticno mahao svojom kartom kao djeca kad masu zastavicama 23. aprila na Dan Djece, kao da je nasa krivica sto cekamo autobus vec dva sata. Svi su bili uzrujani i ljuti. Mala djeca, u svojim improviziranim kolijevkama izmedju dva kofera, nisu se budila samo da napakoste svojim ocevima koji su se prepirali s vozacem. Ja sam uvijek smiren u ovakvim situacijama. Jer oni koji se najvise prepiru i zvocaju, su oni koji ce prvi izuti cipele i oboriti sjedista do kraja, a onda ocekuju neko Frojdovsko objasnjenje za dvosatno kasnjenje autobusa.

Koracao sam kroz prolaz, lagano dodirujuci sjedista kao da je autobus moj prijatelj, trazeci svoje mjesto, broj 37. Broj 29 ... broj 30 ... i odmah nakon sjedista 35 kraj kojeg sam brzo prosao, vidio sam mjesto koje ce biti moje vlasnistvo iducih devet sati.

"Izvinite, to je moje sjediste ", rekao sam.

On se prebacio na njegovo mjesto broj 36, bez da je i pomislio da mi kaze: “Pardon”, ili neku drugu (u Turskom jeziku) posudjenu rijec. Poceo se meskoljiti kao da utvdjuje izdrzljivost sjedala svojom guzicom, ne micuci noge da bi mi dao malo prostora da prodjem. Kao da prelazim potok zavrnutih traperica, preskocio sam preko njega i uskocio u svoje sjedalo. Valjda se to zove “Ljubav prema sjedistu”. Covjek koji je sjedio na mjestu broj 36 je bio stariji, negdje izmedju srednje dobi i duboke starosti. Lice mu je odavalo zrelost i razdražljivost svoje dobi. One duboke i znacajne bore, specificne za muskarce njegovih godina, formirale su mu se i u ocima, te se cinilo da je sve sto je prezivjeo bilo pohranjeno negdje duboko bas u njegovim očima.

Autobus se skoro popunio i prepirke oko sjedista su se pretvorile u zahtjeve za vodu. Pogled koji je kondukter upucivao ljudima koji su trazili malo vode, davao nam je ideju o stupnju gostoprimstva koje se moglo ocekivato tijekom putovanja. Autobus je naglo krenuo prkoseći pravilima fizike, i putovanje je zapocelo. Dok sam se suzdrzavao da ne naslonim lakat za zajednicku pregradu, starac je zurio u jednu tacku. Izraz u njegovim ocima i tisina bili su kao uspavanka za nesto sto je u sebi pokusavao da uspava. Htio sam razgovarati s njim. Kad bi samo rekao nesto o zivotnom iskustvu koje su mu donijele godine, moja znatizelja bi bila zadovoljena.

Pokusao sam zapoceti razgovor, pozelivsi mu sretan put. On je klimnuo glavom, i sa izrazom lica negdje izmedju osmjeha i grimase rekao: “takodjer”, tonom koji mi je ukazao da ne zeli razgovarati. Najvaznija stvar koju su nas naucile majke je da postujemo i ne uznemiravamo druge ljude. Takodjer su nas naucile da ne pricamo s nepoznatim ljudima niti da jedemo ono sto nam nepoznate osobe daju. Starac, istini za volju, nije ni imao sta da mi da. Nekad sam mislio da kada neko gleda u daljinu ili u jednu tacku bez treptanja, da ta osoba razgovara sa nekim koga drugi ne vide. Rekao sam mu:
“Mozete sjesti do prozora, ako zelite”,
misleci da ce mu to dati malo privatnosti. Tokom dugih putovanja, kao djeca koja sanjaju ispod pokrivaca, naslonjena glava na prozor moze pretvoriti putovanje u epsku avanturu. Pitao sam se ko su junaci iz starceve bajke.
Odgovorio mi je da nema potrebe. Uprkos vrucini i teskocama u pronalazenju karte, starac je postao glavna tacka mog interesovanja. Izgledao je kao da je napustio ovozemaljski svijet, i u sjedistu, kao na pocinku u kovcegu, vozio se u Raj ovim autobusom, tako spasavajuci i nas koji putujemo s njim. Bijes na njegovom licu i sjećanja kao skriveno blago su stari kao krajolik kroz koji smo se vozili. Posto je starac je prekinuo sve komunikacijske kanale, ja sam odlucno naslonio glavu na prozor. Moglo se ubaciti jos jedno sjediste izmedju starca i mog tijela, a vrucina u autobusu je vec ranije stvorila Meksicku granicu izmedju nas. Kondukter koji je malo veci mangup od naseg vozaca se konacno pojavio nakon sto sam pritisnuo dugme za poziv 15 puta.
"Brate, ovdje je jako vruce! "
Prislonio je ruku na otvor za hladjenje, upalio i ugasio prekidac, otisao do vozaca, vratio se nazad i na kraju rekao tonom koji mi je bio poznat:
"Klima uredjaj je pokvaren, zato puse topli zrak."
Iznerviran, promrmljao sam: “U redu je” i pokrio otvor za ventilaciju plasticnom vrecicom. Divio sam se svojoj kreativnosti spontanih psovki koje sam govorio u sebi. Najinteresantniji dio u svemu ovome je bila starceva apsolutna tisina, bez reakcije koja bi nas problem pretvorila u nacionalni incident, kao sto je slucaj kod vecine ljudi. Ponekad je idealan partner za putovanje onaj koji suti i ne hrce kad spava. Pomirio sam se sa sudbinom i pokusao zaspati koristeci starcevu sutnju kao uspavanku. Pretpostavljam da je suskanje plasticne vrecice na otvoru za ventilaciju bilo u harmoniji sa toplim zrakom koji sam udisao, jer sam na kraju zaspao. Osjetio sam kako mi pljuvacku curi na usta. Refleksi su mi bili odlicni kao kod dijeteta koje usmrkne slinu u zadnji cas prije nego mu se slije u usta.

Dok mi je obraz tapkao po prozoru, slike u mojoj glavi su kreirale neku drugu scenu iako su moje oci jos uvijek vidjele gdje sam. Moj um je sebi stvarao posebnu znimaciju. Inace ne bih izdrzao 9-satno putovanje sa klima uredjajem koji puse topli zrak. Prozor na koji sam se naslonio, pretvorio se u filmsko platno i moje misli su krenule unazad kao automobili koju su se kretali suprotnom trakom u suprotnom smijeru. I ja sam presao u suprotnu traku i poceo prolaziti ismedju auta i kamiona kao da negdje zurim. Dok sam ubrzavao, ruke i noge su mi postajale sve teze od umora koji nije primjeren mojoj mladosti. Kad sam vidjeo odraz svog lica u prozoru automobila, shvatio sam da sam ostario. Ali, odraz mi se dopao jer sam izgledao dobro za svoje godine. Usporio sam i poceo hodati. Kako je cesta postajala sve praznija i saobracaj se prorijedio, analizirao pomnije sam svoj odraz, bore, ruke. Posebno sam vodio racuna da sa osmijehom primjerenim svojim godinama pozdravim mlade vozace koji su prolazili pored mene. Dok sam tako hodao, ugledao sam svoje najmilije. Vidjevsi ih, cak i u snu, tako sam se iznenadio da nisam uspio vratiti slinu prije nego je iscurila iz usta. Zelio sam ih pozdraviti, ali bili su jako mladi. Poceo sam hodati prema djevojci na kraju ceste koja me je netremice posmatrala. Osmjehivala se tako lijepo da je neplodna, suha zemlja u momentu ozelenila. Opremio sam svoj san takvom tehnologijom (specijalnim efektima) da bi mi i Hollywood pozavidio. Gledao sam je kombinujuci svoje stare oci i mlado srce. Plasio sam se progovoriti od straha se da ce se rasprsiti kao mjehur od sapunice ako i rijec kazem. Znao sam da moram dalje. Osmjehivali smo se jedno drugom dok je slika, cak i u mom snu, postajala mutna. Digao sam ruku zeleci joj reci da cu je naci kada opet postanem mlad. Ponovo sam joj se osmjehnuo, ali paznju mi je privukao neko ko je kao i ja zurio izmedju automobila. Imao sam osjecaj da mene trazi.

Prepoznao sam ga po ocima. Moj starac je postao mlad i dosao je naci mene starog.
“Kako si?” nisam se iznenadio sto je on prvi progovorio. Rekao sam mu:

“Hajde da sjednemo s druge strane ceste.”

Hodali smo polako. Usporio je, postujuci moje godine. U momentu sam sagradio klupu na rubu ceste koristeci zalihe materijala iz maste. Zelio sam da razgovor sto prije pocne jer sam osjecao da imamo mnogo toga za reci.

“Ko bi zelio biti da se ponovo rodis?” pitao sam ga.

Samog sam sebe iznenadio ovim pitanjem. Ne znam zasto, uspravio sam se i radoznalo cekao njegov odgovor. Vlasnik sjedista 36 je pogledao u daljinu i rekao:

“Zelio bih ponovo biti ja, da mogu jos jednom voljeti svoje najmilije.”

Bas kao kad prekinu brilijantnu recenicu u fantasticnoj konverzaciji u najljepsoj sceni Yesilcam* filma tako sto usmjere kameru u nebo, kondukter je rezirao svoj film gurnuvsi moje rame rukom koja je izvirivala iz plave kosulje kratkih rukava

“Brate, hoces kiflu?”

“Hvala, brate.”

Katastrofalno je kada te kiflom vrate u ustogljenu stvarnost, bas u momentu kad sam bio na domaku da dosegnem smisao tajnih skrovista svog sna. Dok mi je kondukter pruzao kiflu, moj i starcev pogled su se sreli. Osmjehivao se i gledao me bistrim pogledaom mladog covjeka. Bistre rijeke su potekle kroz mene. Kondukter u plavoj kosulji kratkih rukava koji nije bio ucesnik u mom snu, pruzio je starcu caj, meni se besramno nacerio i rekao:

“Brate, hoces li malo vode? Puno si pricao sam sa sobom, vjerovatno su ti se usta osusila.”

I dok je autobus jezdio, starac i ja smo s osmijehom na licu jeli kifle.

Čini mi se da je bolja varijanta da napišem ljubavnu priču u kojoj će se glavni muški lik zaljubiti u najljepšu djevojku iz susjedstva. I da u toj priči ne dopustim da njen otac, loš čovjek, svoju kćer dade njemu za ženu. Nee! To bi vjerojatno bila vrlo poznata, već viđena priča. Bolje da vam ispričam priču o svojoj dragoj koju sam neki dan vidio u svojem snu. Ne sjećam se je li moja ljubovca bila lijepa ili jesam li je poljubio. Ali, kao da se sjećam toga da sam drhturio poput lista jasike, izbockan federima u postelji, i da je ona započela razgovor:

hoću li je moći pronaći? Možda se sretnemo u istom autobusu, možda će htjeti sjesti, a ja ću joj, gledajući u lica starih ljudi, možda ponuditi svoje mjesto. Nee! Postajući snom u mojem snu ona se možda na krilima spusti dolje na zemlju, baš do mene.

ovo sam samo na sekundu izdvojila iz prve price......

tamarica je napisao/la:Svaka cast Skotaro.....I Fi......divno je da imamo ovo mesto,gde cemo gledati Bambija kako masta i prica sam sa sobom u snu a mi cemo mu snove tumaciti,kao kakve citacice sudbine

.................
JE ,,,CANIM,,, MI ĆEMO NJEMU USTVARI OBJASNIT ŠTA JE ON MISLIO I ŠTA JE HTIO REĆI

Ritaa je napisao/la:

tamarica je napisao/la:Svaka cast Skotaro.....I Fi......divno je da imamo ovo mesto,gde cemo gledati Bambija kako masta i prica sam sa sobom u snu a mi cemo mu snove tumaciti,kao kakve citacice sudbine

.................
JE ,,,CANIM,,, MI ĆEMO NJEMU USTVARI OBJASNIT ŠTA JE ON MISLIO I ŠTA JE HTIO REĆI

pa tako je,ipak smo mi iskusne koke i vidimo tamo gde se i ne vidi

Ovde fali jedna stvarna Dr.Jasminka....da ga protumači....odakle mu bube koja ga jedu..pa nije valjda neko kuče sa ulice....pa onda piškim ,kakim ,znojim se luči mi se kiselina....pričam sam sa sobom...i onaj Hakan ..koga briga u kog mu se drug zaljubio..svašta..e Endžine..

ejjj djevojke...konačno da se skupismo...a i Brkica ukoro počinje pa se nadam da ćete se pridružiti

Jass canim lepo te videti ne brini samo da se svi nadjemo i zasigurno cemo pratiti i brkicu,znas da nase koke,vole dobre komade a brkica je zasiguno dobar komad